Ovih dana je nemoguće obići u medijima zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji. Ispostavilo se da je ono što mi na prvi dojam izgleda očigledno, a to je ljudima koji žele djecu, a nisu ih mogli dobiti pomoći u ostvarenju te želje.
Nisam našla tekst spomenutog zakona pa ako ga netko ima zanima me što konkretno piše, ovako mogu samo lupetati o ovom o čemu lupetaju oni na tvu, a to baš i nije nešto(makar me nikad prije nije spriječilo pa ne vidim zašto kvariti uhodanu praksu) pa lupetajmo zajedno.
Prva stvar koju ne razumijem je ona priča o zamrzavanju zametaka. Oke, poštujem to što neki ljudi ne žele zamrzavati svoje zametke jer oni to vjerojatno smatraju nasiljem nad živim bićem. U tom slučaju istim ljudima preporučam da to ni ne čine.
Također i mislim da u svijetu bez mogućnosti da određeno pravilo ne poštujete ne bi imali slobodnu volju, a upravo je poštivanje pravila slobodnom voljom ono po čemu vaše negriješenje ima težinu.
Postoje mnogi koji to smatraju boljom i uspješnijom metodom i ne vidim razlog zašto njihova slobodna volja ne bi mogla biti ispoštovana, ako im za taj postupak slijedi vječnost u paklu, bio je njihov izbor.
Sljedeći problem koji se spominje je utvrđivanje neplodnosti žene koja nema partnera. Mislim da nije neki problem utvrditi plodnost ili neplodnost. Postoje pretrage valjda kojima se spomenuta neplodnost utvrđuje, pretpostavljam ne bitno drugačije od neki pretraga kojima se utvrđuju neke druge stvari.
Ali nije li zapravo njena dijagnoza sasvim jednostavna?Pitam to zbog načina na koji se ovo predstavlja kao problem. Psihička bolest jer ona da je psihički zdrava bi imala muža pa bi pravila djecu kod kuće pa eventualno ako se i tu pokaže nesposobna doći po pomoć kod doktora.
Pada mi na um još jedan medicinski paradoks. Ako dotična, jasno psihički bolesna žena bez muža baš silno želi dijete (jer njoj tako bolesnoj nije moguće objasniti da to nije izvedivo) nije li bolje istu zaštiti od bolesti tako da joj se omogući medicinski potpomognuta oplodnja da ne stupa rizične u seksualne odnose s kojekakvim likovima koji bi njezinu dijagnozu mogli zloupotrijebiti.
Jedna moja Amerićanka je po dolasku iz Švedske rekla: oni žive čudno, u Americi su većini mojih prijatelja roditelji razvedeni, kod vas su većini roditelji u braku, a u Švedskoj, tamo su ljudi zajedno po 50 godina bez braka.
Čudno zbilja, očito se živjeti može i tako, tko bi rekao.
Idemo dalje s problemima; diskriminacija muškaraca. Diskriminirani su, jasno da jesu. Iako je njihov doprinos u genetskom materijalu jednak, ravno 23 kromosoma, oni nikad neće imati jednak tretman. Zašto? Jer njegov vremenski doprinos se svodi na nekoliko sekundi, a njen na 9 mjeseci.
I tu ne govorim o tome koliko se čiji život mijenja nakon tih 9mjeseci nego o konkretnom poslu donošenja djeteta na svijet.
Btw kako je kod nas reguliran pojam surogat majke? I kod pravne regulative postoji eto taj jedan segment koji nije moguće savršeno regulirati, a to je mikroklima unutar trudnice, majka pod stresom nije baš savršen izbor.
A koliko netko tko je surogat majka može ne biti pod stresom? Samo ako je izuzetno velikodušna osoba koja to što čini čini sa ciljem da nekom pomogne, novac teško da je dovoljno dobar motiv da dozvoliš nekom da ti zaposjedne život 9mjeseci.
Zasad je to jedino rješenje koje može omogućiti ravnopravnost muškarcima, barem dok ne osmislimo neku mogućnost inkubatora koji radi od razine stanice do novorođenčeta. Opet toliko je toga oko čega muškarci i žene nisu ravnopravni ovo je pitanje čiste biologije...vidite žene opet ne mogu trčati 8sekundi na 100m, i to je biologija...na ime toga što nekom ne možemo pomoći trenutno kao nekom drugom, ne znači da drugom treba uskratiti pomoć. Po toj logici možemo reci da ako ne možemo operirati sve tumore na mozgu, da ne treba operirati niti jedan, jer oni kojima se tumor ne može operirati bi se mogli osjećati diskriminirano. Možda se ne razumijem baš u medicinu, ali uvijek sa mislla da je logika pomoći što većem broju ljudi, a ne paziti da se netko ne bi uvrijedio ako je moguće pomoći nekom drugom, a njemu ne.
Oko jednog se pitanja slažem, a to je kako osigurati djecu rođenu ovakvim putem od mogućnosti incesta? Vjerojatno njihovim informiranjem, evidencijom eventualnih darovatelja zametaka ili spolnih stanica, svakako je i to moguće i vrlo izvedivo.
Smiješna mi je priča o pravu na oba roditelja. Uostalom tko kaže da ta žena neće za godinu dvije upoznati nekog i da će taj netko biti divan roditelj njenom djetetu?
Ako se već igramo što bi bilo kad bi bilo. Što kad nekom umre muž, žena, partner? Oduzimaju li se djeca i daju nekom tko ima partnera, jer dijete ima pravo na oba rodtelja?
Ili mu se možda sudskim putem dodijeli partner?
Svijet je pun djece bez možda ne adekvatne, ali bez potpune roditeljske skrbi. Ima toliko djece koja imaju oba roditelja, ali im ne posvećuju dovoljno pažne i vremena jer rade po 12 sati dnevno ili im se jednostavno ne da, jesu li ona sretnija na planeti od djeteta koje ima samo majku ili samo oca koji su uz njega u svim mogućim situacijama. Svemir uopće nije kaotičan, kaotični su mikrokozmosi koji ne vide dalje od svog nosa.
Kad bi u mikrokozmosu postojala institucija gledanja svog posla kaosa gotovo da i ne bi bilo. Žale se kako je ovaj zakon najliberaliji u Europi. Osobno sam iznenađena. Mislila sam svašta, ali nisam da Hrvatska može donijeti zakon koji je najliberaliniji.
Poskočila sam i pljesnula rukama. Ipak se kreće.
Blog nije samo to što na određenoj elektronskoj adresi stoji ispred imena servisa kojim se koristite.
On je više ili manje vi ili neki vaš aspekt, što dulje pišete on je jasno manje vi jer i ti virtualni prijatelji su neka vrsta prijatelja i nekako vas znaju.
A ako vas znaju ne možete baš lupetati bilo što.
Stvar s blogom je da treba često imati na umu da osoba koja piše blog i bloger koji se na ime bloga odaziva vjerojatno imaju stanovitih sličnosti, ali najčešće nisu sasvim ista osoba.
Pišem blog kakav pišem i iz kojeg je na prvi, drugi, treći, a bome i sve ostale poglede vrlo jednostavno zaključiti bi li se u realnom svijetu slagali samnom, postoje tako mnogi s kojima se slažem, mnogi s kojima se nužno i ne slažem, ali ih poštujem, i mnogi koji me obilaze i koje ja obilazim, iz raznih razloga, neki su sasvim osobni, a neki su stvar principa.
Čini mi se da je ljudima koji pišu tematske blogove taj proces nešto zafrknutiji, jer što zna bloger koji piše o kuhanju o tome tko stoji iza komentara o receptu? Ili netko tko piše o glazbi? Ima li ta osoba s autorom bloga išta zajedničko osim te teme? Možda ima, a možda se u stvarnom svijetu ne bi podnosili.
Kroz neko vrijeme će se iskristalizirati vjerojatno u koje dvije kategorije netko spada i na kojem nivou ćete ostati u kontaktu.
Sad sam fino objasnila kakve to veze ima objasnite vi meni je li danas na blogu moguće pročitati neki post i prokomentirati ga bez znanja pozadinske priče?
Zašto pitam?
Jer blogeri su ljudi, a ljudi su počesto čudaci. Ljudi imaju svoje ljubimce i one s kojima se baš ne mirišu, jednako tako stjecajem brzih okolnosti ljubimci pređu u ono dugu kategoriju, i jasno obrnuto, netko je nekom nešto rekao i evo ti blogerskog rata i cirkusa začas.
Ono što ja ne kužim, a prilično sam sigurna da je postalo praksa je ta priča u kojoj su pojedini blogeri u nekoj više ili manje osobnoj prepirci, pa je netko s nekim dobar ili nije.
Pa se ta priča komplicira i interpretira na sve strane oko toga što zapravo i nije niti bi trebalo biti problem bilo kog drugog izuzev tih ljudi uključenih u tu raspravu. Blesavo je da blog odavno nije mjesto na kojem se piše bez opterećenja i iz više ili manje kreativnih razloga (ispada da smo svi plaćeni za to što radimo pa smo si prebitni i toliko se ne znamo više zafrkavati), a samo zato jer smo svedeni na okvire koji hvataju negdje...pa 10% nekad postojeće blogosfere.
I u toj prokletoj avliji svi se međusobno poznamo i svi smo ludi.
Blog je prije funkcionirao tako da je na fresh listi post mogao biti sat vremena, na cool/almost cool eventualno par dana, ne zalažem se za liste, moje je da svi budu na jednoj pa si vi birajte kog bi čitali, ali je činjenica da je nekad i sad blog neusporediv.
Zato su na kraju krajeva i napravljene preinake koje su napravljene, zato da ne bode oči da na fresh listi isti postovi stoje danima, da je dinamika portala jednaka entropiji savršenog kristala oko 0K...mod proklete avlije se fino ukorjenio i sumnjam da će proći.
Zapravo mi nije toliko stalo do avlije općenito, imam u avliji svoju klupu na koju ste pozvani, pišem kad mi dođe, nekad ni sama ne znajući zašto, valjda čuvam svoju adresu negdje u elektronskom svemiru i mislim majku vam vašu ne dam ovo bez borbe :D
Postoji ta jedna cura.
Ne znam joj ime, ne znam odakle je, ali postoji to je sigurno.
Zašto znam da postooji kad sve zvuči tako mitski?
Povremeno me na ulici pozdravi netko kog ne znam, događa se svakom rekli bi i bili u pravu. Rekli bi i da postoji mogućnost da nekog nisam registrirala. Postoji dakako i ta mogućnost, ali nije baš realna, pamtim lica do bolesti dosljedno. Čak i lica slučajnih prolaznika, jednostavno ih pamtim.
Ponekad mi se događalo da sam viđena na mjestu na kojem nisam bila. I to se događa, ljudi vide nekog relativno sličnog i pobrkaju u brzini, daljini, kutu gledanja, događa se.
Svojedobno se jedan poznanik ispričavao što me nije pozdravio na faxu.
Neznajući o čemu govori rekla sam ma dajjjjjjjjjj, vrlo bitno...u nastavku razgovora pitao je koji sam smjer na filozofskom? Kako misliš filozofskom nisam u životu bila na filozofskom, ja sam na etfu.
Podijelili smo jedan zbunjeni pogled nakon kojeg je pitao: Jel ti sestra na filozofskom? Nije, a i da je, zbilja nismo slične ni otprilike da bi nas zamijenili.
Jel ti imaš motor?
Ma jok vozim bicikl. Al sam brza ko na motoru:D
Još jedan zbunjeni pogled. Gle, ako to nisi bila ti imaš dvojnicu.
Uvijek je postojala mogućnost da se čovjek zabunio jer se ne poznamo ne znam kako dobro, možda u brzini, možda u daljini možda u nekom kutu. Možda neka nesretna djevojka iz profila podsjeća na mene. Ili ja na nju, sasvim je nebitno.
I tako relativno nedavno sam po nekom poslu ipak završila na filozofskom faksu, i momentalno se u nevjerici pukla smijati. To valjda spada u one refleksne reakcije kad mozak nema teksta.
Naime vidjela sam svoju dvojnicu.
Kad ljudi kažu da sličiš nekom što se pomisli, otprilike slična osoba, možda slične visine, građe, iste boje kose i očiju, možda neka podsjećajuća crta lica.
Ovo nije bilo tako. Ovo sam bila ja, malo niža i malo tamnokosija nego inače, doista mislim malo, nijanse su u pitanju. Tipkala sam na mobitel u narančastoj jakni. Dobro da je bila narančasta jer u tom trenutku sam pogledala na sebe stojeću i zbunjenu na tom filozofskom hodniku i vidjela da je trenerka koju na sebi imam plavo-siva. Ok, znači ne vidim si odraz negdje u nekom perverznom ogledalu koje deformira taman toliko da zbuni čovjeka.
To jasno nije toliko spektakularno, ali ja zbilja izgledam...ne spektakularno, ali specifično. Ne pada se s nogu od ljepote i ne šalju se trubaduri pod prozor, vene se režu samo ako ste zbilja ludi, ali to je vaš problem, a ne moj. Izgledam drugačije nego većina cura i bodem oči. Ne ugodno ili neugodno, nisam lijepa ili ružna jednostavno izgledam malo drugačije. Od svih osim nje.
To nisam ja. Ali jesam. U tom sam trenutku prošla pored sebe i ušla u prostoriju u koju sam trebala ući. Kad sam iz iste izašla više nisam bila tamo. Viđena sam još poslije te epizode, ali se nisam vidjela.
Iz znatiženje i straha ću ostaviti oglas ovdje: visoka zelenooka filozofkinjo smeđe kose koju po gradu pozdravljaju čudni ljudi nikad dotad viđeni javi mi se, zanima me kako zvučiš
Poslije jednog formalno važnog, a praktično sasvim bezveznog trenutka mi je došla poruka. Spomenuta poruka završila je: „Nadam se da ti sad već mogu čestitati, dobrodošla među nezaposlene!“. Najrealnija toga dana, unatoč istinitosti nasmijala me, možda nije za smijati se, ali kad su moje reakcije bile primjerene situaciji?
I tako nešto malo vremena poslije tog važnog trenutka nakon kojeg mi se život nije ni minimalno promijenio (dat ću mu još malo vremena da me iznenadi) pohodila sam nešto što zovu sajmom poslova.
Upravo stigla s te parade i umirem od smijeha.
Životopis sam ostavila na jednom štandu i što se njega tiče, bilo bi mi drago da se jave, ostalo je tragikomedija. Dakle na više štandova je HZZ, zašto pobogu pitate se i vi?
Pogledala sam, isti oglasi koji su na stranicama, isti leci koje možete pokupiti na zavodu, nešto drugačija priča jasno, ovdje su malo ljubazniji, malo više slušaju i potiču da se prijavite.
Barem neka radna mjesta treba osigurati. Njihova jasno, jer kako su rekli mojoj priljateljici s faksa relativno nedavno: „mi vam posao naći nećemo, u Osijeku ako već niste našli vjerojatno ni nećete, gledajte Zagreb“
Ima neprebrojivo mnogo štandova pučkih otvorenih učilišta, fakulteta, srednjih škola, kojekakvih tečajeva, čak i kredita za nezaposlene. O da...vidjela sam to na jednom letku.
Super mi je taj koncept reklame.
Autor je svakako marketingški mag jer postoji li mjesto koje će tog dana biti posjećenije?
Teško zar ne?
I izreklamirali su se apsolutno svi.
Očekivala sam negdje i štand s langošicama. Njega jasno nisam našla.
U tom svjetlu jasno vam je da sam gladna jer langošica nije bilo, iako duhovno ispunjena, jer znam da će svi prisutni poslodavci raširenih ruku i nogu prihvatiti sve danas prisutne poslotražioce. U trenutnom nedostatku boljeg posla idem praviti ručak.
Jeste li ikad pomislili koliko jezik određuje način razmišljanja?
U nekom nevezanom razgovoru sam gledajući Asterixa (da, ljudi doista dobijam takve morske ideje na apsurdne načine) sam zaključila da općenito ljudi s engleskog govornog područja nikako ne mogu uhvatiti pravi naglasak stranog jezika.
Dosad sam upoznala ravno jednu Amerikanku koja je imala sluha za to, gramatika joj nije sjela i zapravo nikad nije naučila jezik, ali je ono što je od vokabulara znala mogla izgovoriti idealno. Sve u filmovima, serijama, gdje god netko s engleskog govornog područja počne govoriti recimo španjolski ili francuski se taj naglasak tako grozno čuje. Jedna druga Amerikanka je rekla da nije baš talentirana za jezike, da je španjolski učila cijelu srednju školu i fakultet, a opet je sigurna da bi tamo ostala gladna. S hrvatskim čini mi se ostala je na donekle razumijevanju i vrlo pomalo sve ostalo.
Sjetila sam se potom opaske s jednog predavanja kako u filozofiji nema Slavena jer jezik to ne dozvoljava. Nikako nisam uspjela shvatiti koja jezična konstrukcija to dozvoljava ili ne dozvoljava, činjenica je da ih u nekim drugim jezičkim skupinama ima mnogo više.
Ako nekad dokučim javim u svakom slučaju zakačila mi se ta ideja da jezik može oblikovati način razmišljanja.
Tu gdje jesam, između tri države naglasci su posebna priča, ali zanemarimo sad njih. Učenje jezika me zanima. Jeste li ikad slušali strance koji uče hrvatski?
Najbliži su mi pripadnici nekih drugih jezičnih skupina Mađari i ono što o mađarskom znam ako zanemarite vokabular koji je neusporediv s našim gramatika im je vrlo vrlo jednostavna, vrlo osnovna vremena, bez padeža bez rodova itd.
Kad se to uzme u razmatranje i nije tako čudno da im je hrvatski težak za prilagodbu. Dakle materinji jezik svakako utječe na sposobnost učenja drugih jezika, ali koliko utječe na sveukupni način razmišljanja?
Je li možda ono što zovemo mentalitetom naroda proizašlo iz jezika koji dijele? Samo pitanja imam danas, pa ako nekog zanima, ni na istoku nema ništa novo...
polupokušaji nečega
Emajl:
electromagnetica184@gmail.com
đuls blog
Fabricka greska
Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage
Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek
Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme
Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi